Partner od povjerenja

U Zagrebu je 2. kolovoza umro Damir Novak, nekadašnji prvak Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta, koji je snažno obilježio tri desetljeća njegova djelovanja, od sredine pedesetih do početka osamdesetih 20. stoljeća. Gotovo da nema djela izvedena na zagrebačkoj pozornici, u tome razdoblju, u kojemu Damir Novak nije plesao neku od glavnih uloga. Nakon odlaska niza vodećih plesača naraštaja prije njega u inozemstvo etablirao se kao najistaknutiji solist Zagrebačkoga baleta.

Damir Novak, prvak baleta i sporta

Rođen 8. svibnja 1935. u Zagrebu, balet je počeo učiti s desetak godina kod Marije Ignjatović. Zapazila ga je i Ana Roje te uputila na tečaj za muške plesače u Hrvatskome narodnom kazalištu, gdje je angažiran 1955. Polazio je gimnaziju i baletnu školu te bio aktivan sportaš. Trenirao je skokove u vodu, gimnastiku i rukomet, da bi se u starijoj dobi posvetio skijanju i tenisu. U nekoliko navrata bio je prvak Jugoslavije u raznim sportovima i raznim kategorijama.

Sportski duh, marljivost, upornost, snažno tijelo i stasita građa bili su dobar preduvjet za plesnu umjetnost pa je ubrzo postao solistom. Jedan od prvih uspjeha bila mu je uloga Princa u Prokofjevljevoj Pepeljugi, u koreografiji Pije i Pina Mlakara, gdje se istaknuo varijacijama i pas de deuxom s partnericom Sonjom Kastl u naslovnoj ulozi. Bio je stalni partner najistaknutijih balerina toga razdoblja: Nevenke Biđin, Zlatice Bašić Stepan, Đurđice Ludvig, Maje Bezjak, Ivanke Žunac, Silve Muradori i Vesne Butorac Blaće. Isticao se snažnim, visokim skokovima i pozdanim partnerstvom. Sudjelovao je u svekolikom baletnom repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta, kao nostitelj glavnih uloga u klasičnim, neoklasičnim i modernim baletima te operama. Sudjelovao je i na brojnim inozemnim gostovanjima zagrebačkoga baletnog ansambla šezdesetih i sedamdesetih godina (Berlin, Atena, Solun, Pariz; brojni talijanski, austrijski, njemački i nizozemski gradovi; gostovanje Zagrebačke opere u Japanu).

Često je gostovao u Beogradskom baletu, gdje su mu partnerice bile najistaknutije prvakinje poput Jovanke Bjegojević i Duške Sifnios. Jedan od vrhunaca njegove karijere nedvojbeno je bilo gostovanje u legendarnome lenjingradskom kazalištu Kirov, 1973, s Vesnom Butorac Blaće, u Giselle i Labuđem jezeru. U partnerstvu s balerinama povjerenje je smatrao osnovom za umjetničku suradnju. Isticao je da se partneri moraju osloniti jedno na drugo kako bi bili uspješni i kako bi mogli prevladati nepredviđene situacije.

Damir Novak bio je podjednako uspješan u ulogama baletnih prinčeva: u Labuđem jezeru u koreografiji Rostislava Zaharova, u Trnoružici u koreografiji Françoise Adret, u Orašaru u koreografiji Waclawa Orlikowskog; kao i u karakternim ulogama: kao Othello u Othellu Borisa Blachera, u koreografiji Nevenke Biđin i Sonje Kastl, Tatarin u Polovjeckim plesovima Aleksandra Borodina u koreografijama Margarete Froman i Zvonimira Reljića te Kaščej u Žar ptici Igora Stravinskog u koreografiji Petera van Dyka. Pamte se i njegove uloge u baletima Kineska priča Krešimira Baranovića, Triptihon Petra Konjovića, Priča o mrtvom vojniku Branimira Sakača te Fantastična simfonija Hectora Berlioza, Rapsodija Sergeja Rahmanjinova i Čudesni mandarin Bele Bartoka.

Jedan je od najistaknutijih tumača naslovne uloge Đavla u Đavlu u selu Frana Lhotke. Zanimljivo je da je sam naučio tu ulogu, a kada ju je pokazao koreografima Piji i Pinu Mlakaru, oni su bili vrlo zadovoljni i uvrstili ga u podjelu. Kao Đavo proslavio je 30. obljetnicu umjetničkog rada. U dvama je navratima, početkom i potkraj 1970-ih, bio ravnatelj Baleta HNK-a u Zagrebu. Godine 2008. primio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.